Marco Pontis, docent na Slobodnom sveučilištu u Bozen-Bolzanu s dvadesetogodišnjim iskustvom u odnosima s osobama s poremećajima iz autističnog spektra (PAS), u knjizi „Autizam, što (ne)činiti“ objašnjava razloge ponašanja, metode socijalne interakcije i komunikacije.

Djeca s autizmom imaju problematično ponašanje, ali nisu problematična djeca. Na ovom principu, Marco Pontis, docent na Slobodnom sveučilištu u Bozen-Bolzanu s dvadesetogodišnjim iskustvom na ovom području, napisao je knjigu ‘Autizam, što (ne)činiti’ u kojoj želi pružiti praktične smjernice ljudima koji se s tom djecom odnose na poseban način, zato jer nije jednostavno razumjeti određena ponašanja, koja su toliko udaljena od općevažećih pravila: izbjegavanje kontakta očima, preferiranje samoće, opsesivno ponavljanje određenih gesta i riječi i neprihvaćanje promjena što može biti uznemirujuće, a neznanje kako se s time nositi, iznimno frustrirajuće.

U ovoj knjizi Pontis u nekoliko kratkih točaka objašnjava razloge ponašanja, metode socijalne interakcije i komunikacije prelazeći na jednostavne i jasne smjernice što činiti i ne činiti kako bi se povećale mogućnosti razumijevanja i na taj način potaknulo zadovoljstvo aktivnog sudjelovanja u aktivnostima i životima, kako djece s autizmom, tako i one oko njih.

Ono što, međutim, mora biti jasno jest to da moramo biti svjesni da se svaka situacija mora pažljivo analizirati u svojoj singularnosti, jer je svako dijete jedinstveno, a time i način rješavanja odnosa s njim. Ovdje je stoga bitan i pragmatičan priručnik za orijentaciju u gotovo nepoznatom svijetu.

1. Djeca s autizmom doživljavaju mnoge emocije: često ih percipiraju, obrađuju i upravljaju njima na krajnje drugačiji način od neurotipičnih ljudi.
2. Poremećaji iz spektra autizma nisu uzrokovani slabom naklonošću djetetovih roditelja, već imaju neurobiološko podrijetlo.
3. Autizam ne nestaje s godinama: to je stanje koje uključuje “neuroraznoliko” funkcioniranje mozga, koje traje cijeli život i na koje su mnogi autisti apsolutno ponosni.
4. Da bi se pomoglo autističnom djetetu nesumnjivo je potrebno puno ljubavi, ali samo to nije dovoljno: specifične vještine i umrežavanje jednako su temeljni.
5. Čak i ljudi koji se razvijaju na uobičajen način moraju pokušati uložiti napore da se “stave u cipele” neuroraznolikog čovjeka, a ne samo obrnuto.
6. Nisu sve autistične osobe geniji. Većina ljudi s poremećajima iz autističnog spektra ima značajne kognitivne, komunikacijske i socijalne poteškoće koje često otežavaju život pojedincu.
7. Ponašanje djeteta s poremećajima iz autističnog spektra ne bi se trebalo smatrati “patološkim” samo zato što postoji dijagnoza: neurotipični ljudi često ne razumiju neka ponašanja koja se mogu činiti nekako “pogrešna” ili “koja treba promijeniti”. Pažljivo razmislite koja ponašanja želite pokušati smanjiti ili eliminirati.
8. Potražite pomoć za razumijevanje funkcioniranja neuroraznolikosti gledajući intervjue ili čitajući mnoga iskustva i svjedočenja ljudi s autizmom koja su danas široko dostupna.
9. Pronalaženje svih mogućih snaga i njihovo iskorištavanje za povećanje motivacije i osjećaja samoefikasnosti djeteta: djeca s autizmom izvorište su za sve svoje školske kolege, a često su i obrazovna i didaktička rješenja koja su učitelji usvojili kako bi zadovoljili njihove posebne potrebe također vrlo korisna za njihove tipične školske kolege u razvoju.
10. Djeca s autizmom nisu ‘zatvorena u mjehuriću’: ponekad, međutim, zbog izuzetno posebnog i osjetljivog percepcijskog sustava, trebaju smanjiti osjetilne podražaje.

Izvor: Giornata dell’autismo, il decalogo per capire i più piccoli www.repubblica.it
Prevela: Anđelina Malić