by Marko Tomičević, dr.med, spec. psihijatrije
subspec. dječje i adolescentne psihijatrije

Vjerojatno ste svjesni toga da, kada čitamo neki tekst, pokušavamo proniknuti u značenja sadržaja teksta kroz složeni proces spoznavanja (kognicije). Čitajući riječi prevodimo ih u nekakav, samo nama spoznatljiv kod i iz njega slažemo sliku o onome što čitamo, o svijetu oko nas i u nama. Taj proces spoznaje ima jedan direktniji pristup značenju, a on se odvija putem metafore. Metafora nam prenosi ono neko univerzalno značajne koje povezuje sve ljude. Takva je i metafora sagorijevanja. Imamo predodžbu da u nama gori nekakav plamen koji nas sve pokreće u životu, radu, brizi za bližnje, zabavi i sl. Kada taj plamen ne može više dati od svoje pokretačke snage, onda ga se može zamisliti kao svijeću kojoj stijenj sagorijeva i zbog toga ne može više dati dovoljno svjetlosti.

Imajući na umu ovu metaforu, prvi istraživači ovog problema modernog doba su otkrivali one poteškoće u ljudima koje su se dogodile nakon tektonskih društvenih promjena na Zapadu 1960tih godina 20. stoljeća, a koje su se ticale deindistrualizacijskih trendova i sve većeg broja poslova u uslužnim i pomagačkim djelatnostima. Poteškoće sagorijevanja su se prvotno prevladavajuće javljale u osoba kao što su socijalni radnici, psiholozi, savjetodavci, volonteri i sl., odnosno struka iz tzv. pomagačkih djelatnosti. Kao što vidimo, sindrom sagorijevanja se proučava u području okupacijske problematike, tj. problematike koje se tiču pojedinog zanimanja, zaposlenja. To ne znači da nas svakodnevni životni problemi koji nisu vezani uz posao ne mogu učiniti iscrpljenima, no ovdje je u pitanju važna socioekonomska tj. egzistencijalna komponenta obzirom da je sindrom sagorijevanja povezan sa zaposlenjem i ima utjecaja na našu sposobnost da privređujemo. Posebna vrsta sindroma sagorijevanja se javlja kod osoba koje skrbe za osobe sa visokom razinom dizabiliteta kao što su teško bolesne osobe, osobe sa demencijom, te djecom sa težim neurorazvojnim poteškoćama kao što su autizam, kromosomopatije (npr. Downov sindrom) i sl. Ovaj oblik se često previdi kod osoba koje provode svakodnevnu skrb.

Obilna je literatura vezana uz sindrom sagorijevanja, no za potrebe ovog teksta držat ćemo se bitnih odrednica i mogućih načina kojima si možemo pomoći da spriječimo pojavu sindroma sagorijevanja, odnosno da si pomognemo zaliječiti već prisutne poteškoće. Kako je već rečeno, sindrom sagorijevanja se prvenstveno javlja kod pomagačkih struka (liječnici, psiholozi, socijalni radnici i dr.), zatim kod upravljačkih uloga (menadžeri, rukovoditelji) te općenito osoba koje su zaposlene u očuvanju reda i sigurnosti (policijski službenici, vatrogasci i sl.). Odmah treba reći nitko nije pošteđen da razvije sindrom sagorijevanja, a rasprostranjenost mu je razmjerno velika. Ipak određene okolnosti i osobine ličnosti pogoduju lakšem razvoju.

Čimbenici koji utječu na razvoj sindroma sagorijevanja mogu se podijeliti u one koje pogoduju razvoju sindroma i one koje djeluju zaštićujuće. Sistematizirano odnose se na radno opterećenje, kontrolu nad vlastitim kompetencijama i zaduženjima, sustav financijskih i psihosocijalnih nagrada, osjećanje pripadanju zajednici, poštenje u okvirima poslovanja, te poštivanje vrijednosti zaposlenika u sklopu poslovanja. Ako kroz dulje vrijeme prevladaju štetni čimbenici nad zaštitnima, tj. ako dugo traje nesklad između ljudi i njihovog poslovnog okruženja, dolazi do sagorijevanja.

Dakle, ako je osoba preplavljena ovim utjecajima postupno dolazi do razvoja sindroma sagorijevanja koji obično se dijeli u faze. U prvoj fazi (1.) prevladava pretjerani, neumjereni radni entuzijazam te se tu očituju previsoka očekivanja i idealizacija posla, nerealna očekivanja, na način da žele riješiti sve radne zadatke, pretjerano se ulaže u posao, nekritički se ponaša u smislu potpunog se posvećivanja poslu na način da odgađa odmor, pokazuju visok stupanj energije itd. U drugoj fazi (2.) javlja se nezadovoljstvo poslom i pojavljivanje početnih znakova sagorijevanja, razočaranje u domete posla, javljaju se prvi znaci tjelesnog i mentalnog umora, emocionalna vulnerabilnost, razočaranje, frustriranost i gubitak ideala, smanjeni radni moral, sumnja u vlastitu kompetentnost, dosada i teškoće u komunikaciji s kolegama. Treća faza (3.) uključuje povlačenje, izolaciju i povećanje znakova stresa, kroničnu frustriranost, izbjegavanje kontakata s drugim suradnicima, veće komunikacijske poteškoće, srdžba i neprijateljstvo spram okoline, negativizam, depresivnost i ostale emocionalne poteškoće, poteškoće fokusiranja i koncentracije, tjelesna i mentalna iscrpljenost, tjelesni znakovi: glavobolje, kronični umor, nesanica, alergije i slično uz veći broj psihosomatskih poteškoća. Konačno u četvrtoj fazi (4.) javlja se apatija i gubitak interesa uz ozbiljno produbljivanje znakova stresa, nisko osobno i profesionalno samopoštovanje, kronično izostajanje s posla, češće oboljevanje, veća mogućnost ozljeda, kronično negativan osjećaj o posli, suosjećanje i entuzijazam zamjenjuju cinizam i ravnodušnost, nesposobnost komuniciranja s drugim osobama, depresivnost i tjeskoba, potpuni gubitak motivacije, napuštanje posla.

Kod razvijenog sindroma sagorijevanja mogu biti prisutne najmanje dvije od sljedeće tri komponente, a to su redom: 1. emocionalna iscrpljenosti, 2. ciničan stav prema poslu, radnim zadatcima, korisnicima, 3. osjećaj smanjenja osobne sposobnosti (kompetencije) za obavljanje posla. Utvrđuje se preglednom psihijatra ili psihologa uz ispunjavanje upitnika Maslach Burnout Inventory. Nakon što se dijagnosticira, pogođenoj osobi se preporuči tretman te se ovisno o okolnostima preporuči pošteda od posla i određeni vid rehabilitacije.

Možemo reći da je rizik od sagorijevanja stalno prisutan u datim okolnostima rada ili življenja, mi se odupiremo istome na razne načine, no neki od nas će razviti sindrom sagorijevanja, a možda i teže poremećaje na psihičkom i tjelesnom planu. U svakoj osobi postoji urođena otpornost ili rezilijencija, stoga je jako važno raditi na pojačavanju tih resursa na način da se vodi zdravi stil života, primjenjuju tehnike relaksacije, po mogućnosti izgradnja optimalnijih stilova angažmana, ali svakako važnu komponentu ima i odgovornost poslodavca da izgradi povoljno poslovno ozračje. Svaka kriza je prilika za novi rast i razvoj, a iskustvo liječenja ovih poremećaja kazuju da ljudi mogu razviti više stupnjeve funkcioniranja nakon što uspješno prebrode opisane tegobe. Često je bitno pokušati pronaći smisao onoga što nam se događa na poslu ili sklopu skrbi za nemoćne, jer nas na taj način naša životna priča sama nosi i ne osjećamo se toliko zakinutim, a time i izgarajućim.

Korištena literatura:
Ajduković, Marina; Ajduković, Dean: Pomoć i samopomoć u skrbi za mentalno zdravlje pomagača, Zagreb: Društvo za psihološku pomoć, 1994 (priručnik)
Schaufeli, W.B., Maslach, C. and Marek, T. (Eds), Professional Burnout: Recent Developments in Theory and Research, Taylor & Francis, Washington, DC
Schaufeli WB, Leiter MP, Maslach C. Burnout: 35 years of research and practice. Career Dev Int 2009;14:204–20.